Menu

logo

Previše je osrednjeg

Intervju: Nikola Malović, srpski pisac iz Boke Kotorske
Razgovarala: Aleksandra Gojković

nikola-malovic„Sve što mislimo da smo kupili jeftino, ili je otrovano, ili ga je napravio rob. Vole ljudi ovakva promišljanja, jer vide da su istinita, premda ne u književosti. Zato sam svaku od istina po vrstama upakovao znalački: red mora, red realnog života, red mora, red realnog života", objašnjava Nikola Malović.

Nikola Malović je rođen u Kotoru 1970. godine, diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, živi u Herceg Novom, a sebe određuje kao srpskog pisca iz Boke. Objavio je knjigu kratkih priča Poslednja decenija, novele u dramskoj formi Kapetan Vizin - 360 stepeni oko Boke i Peraški goblen. Roman Lutajući Bokelj doživeo je šest izdanja i dobio isto toliko nagrada (među kojima su i nagrade Borislav Pekić i Laza Kostić), a Malović je postao oficijelno najnagrađivaniji obalni pisac ikad, sa više od deset hiljada prodatih knjiga. Veliku pažnju čitalaca privlači i njegova zbirka priča „Prugastoplave storije" (2010), čiju prednju koricu krasi natpis: „Knjiga od značaja za srpsku kulturu po oceni beogradskog ogranka dvanaest vekova stare(!) organizacije Bokeljska mornarica". Neki naivčina, neupućen u balkanske prilike i kulturno-političke igrarije, očekivao bi da je Malović pisac sveprisutan u crnogorskoj javnosti.

Iako imaju morski naslov, "Prugastoplave storije" nikako ne spadaju u literaturu za čitanje na pesku. Ili ipak spadaju, ako čitalac odluči da bira samo jednu boju?

„Prugastoplavim storijama", ako se ipak nađu na plaži, u prilog ide to što su nevelike obimom. I što su ilustrovane sa dvadeset sedam motiva zvanično jednog od trideset najljepših Zaliva na svijetu, Boke Kotorske, iz nerva Majstora fotografije, Branislava Strugara. No, vi pitate pravu stvar, jer su storije iliti priče podijeljene na šest bijelih, višedimenzionalnijih, zahtjevnijih - i na šest plavih, koje se smjenjuju, kao pruge na mornarskoj majci, pri čemu su plave priče kraće, nikako proste, čak i kad su književno uobličene da budu bezobrazno zanimljive. U svakoj od njih, neko će odjenuti, neko svući, neko se prošepuriti u mornarskoj majici, tom najpoznatijem modnom dezenu na svijetu.

U jednoj domanovićevski intoniranoj priči dečak priželjkuje mobilni telefon koji čita misli prolaznika; u drugoj muškarac odlučuje da naruči roba, i to je, gle čuda, moguće u demokratskom društvu... Gde su nestali moralni obziri koji nas teraju da ograničimo sopstvene želje?

Živimo u vremenima u kojima se čuju bubnjevi apokalipse. Najfrekventnija riječ na svijetu je mir, iako vojni budžet SAD prevazilazi zbir svih vojnih budžeta ostalih zemalja. Čine li to SAD zarad mira? Generišu se sukobi, i bolesti, i hrana. U takvoj konstelaciji, ako je kome Bog dao da bude izvorno mudar, taj se pita ko je lud: on, ili vremena u kojima živi?! Mislim da sam uspio u namjeri da napišem zanimljivu knjigu čiji će čitalac još neko vrijeme naokolo da hodi sa plavo-bijelim upitnicima iznad glave. Kao ono kad nam se vraćaju slike iz kakvog zanimljivog filma...

Pišete i o drugom licu političke korektnosti, profitiranju od borbe za ljudska prava, o besmislenosti ideala koje postavlja globalističko društvo... U nešto se ipak mora verovati a tradicionalne vrednosti nisu na dobrom glasu... Da li je izlaz možda u razvijanju ekološke svesti koja se kao motiv provlači kroz većinu priča?

Hvala vam. Niko me to nije pitao. Zaista mislim, zanemarimo li da je ova ideja u uslovima 21. vijeka čista utopija, da je ekološka svijest, kada bi se usvojila (a to znači da mi sami, ne neko drugi - prvi, ne bacamo kojekuda, ne potpomažemo kupovinom koješta, ne stimulišemo liberalno tržište ličnim porocima) - sasvim bliska s onim svim dobrim u tradicionalnom. U „Prugastoplavim storijama" opisuje se društvo u kome je moguće legalno kupiti roba. I meni je bilo teško kad kad shvatio, pa stilizovao, ali: mi živimo u tom društvu. Sve što mislimo da smo kupili jeftino, ili je otrovano, ili ga je napravio rob. Vole ljudi ovakva promišljanja, jer vide da su istinita, premda ne u književosti. Zato sam svaku od istina po vrstama upakovao znalački: red mora, red realnog života, red mora, red realnog života.

Svakog leta vaša hercegnovska knjižara neobičnog naziva, Knjižara So, postaje poprište malog književnog praznika, dvodnevnih „Dana Knjižare So" (12-13. jul). Koliko imate veze sa junakom priče „Žena je opipala koliko je želim", koji se od berzanskih problema brani čitanjem zanimljivih knjiga?

Nije uvijek piščeva žena ona žena koju junak u prvom licu naziva suprugom. Jer, književnost nije preslikana stvarnost, nego je modelovana, stilizovana, znalački poslagana, red imenica, red glagola, i sa prilozima i predlozima... izmiješana, zbog čega književnost i jest umjetnost. Junak priče koju pominjete srpski je obalni biznismen, čije bogatstvo sve vrijeme zavisi od mnogo većih finansijskih igrača. Oni hoće da kupe tri jedina nezagađena zalivska izvora pitke vode. Godinama pod stresom, godinama bez iole posvećenijeg vođena ljubavi sa suprugom, junak prelama, jedne noći, otkazuje poslušnost: neće da proda vodu. Time odlučuje ne samo da osiromaši pred čitalačkim okom, nego i u oku žene. U zlo doba noći, pita je - je li budna? Srećom, bila je. Opipala ga je, spremnog, pod čaršavom. Do te ju je mjere, siromah, konačno poželio.

Šta vam nedostaje na aktuelnoj književnoj sceni?

Previše je osrednjeg. Definitivno mi nedostaje više knjiga pisanih dugo.

Kad čitaoci mogu da očekuju vašu novu knjigu?

Zapravo, već je izašla, u izdanju Knjižare So! Drugog je jula, na dan kad sam (2003) dobio nagradu „Borislav Pekić", iz štampe izašla luksuzna, žanrom atipična, književna fotomonografija „Herceg Novi: Grad sa 100.001 stepenicom". Donosi katalog od preko 500 fotografija iz Starog grada, Grada, s Hercegnovske rivijere, svega Zaleđa, s Poluostrva i sa Ostrva. Unutar korica nalazi se najveća ikad objavljena kolekcija stepenika i skalinada. Time što se može ovjeriti dvojezičnim pečatom - knjiga postaje ono što je do sada knjiga rijetko bila - unikatni suvenir. Baš takav suvenir svjedoči da je njen vlasnik uspio da savlada brojne stepenice, po kojima je Herceg Novi poznat. Bez sve šale: valja imati srce za obilazak Grada sa 100.001 stepenicom.

Add comment


Security code
Refresh