Menu

logo

Mijenja(j)mo mjesto!

Intervju: Darko Rundek

Razgovarao: Dalibor Popović Pop
Foto: Dušan Mitić Car

darko rundekЈoš jedan veliki koncert u Atrijumu Univerziteta ostaje upisan u sećanja da stoji kao most iznad vremena. Deceniju unazad uvertira nastupu Cargo trija u Nišu tradicionalno bude poseta barem jedne autentične niške kafane. Običaj samom prirodom ne posebno uhvatljiv za elaboraciju iz krajnje razumljivih razloga za šaku boema. Dovoljno je reći da se dosad obišla većina onih manje poznatih uglednih birtija širom grada. Prapočelu te tradicije kumovao je Darko pitanjem upućenim piscu ovih redova: "Šta je to ovde domaće, niško?" Ogovor ostane uvek negde za kafanskim stolom.

Prešli smo ovaj put Crni put i zaseli sa one strane pruge u kafani "Stara Drina"

Ovaj prelazak preko pruge ovde mi dođe kao neka rijeka, taj prelaz preko tračnica mu dođe kao neki most. Mostovi su stvarno simbolički jaki. Možeš svašta uz to povezati. Rijeke su oduvjek odvajale neke teritorije, to su te, kako smo učili u školi − postoje prirodne i etničke granice, a ove riječne su prirodne, a ima gomila neprirodnih. Možete spajati neke dve teritorijalne celine onako potpuno, kao fizički, ili spajati moju i tvoju glavu − zapravo sve ispod čega teče opasna bujica preko toga valja praviti mostove. Novi album smo zaista dugo radili, a sad se događa nešto potpuno lijepo, da taj album konačno počinje živeti i da se pred publikom nekako opušta. Izašli smo iz te faze laboratorija, studija, i postaje deo neke udruge s kojom se igramo i sa kojom baratamo. I eto nas opet u Nišu.

Da premostimo oprezno opasnu bujicu prepečenice za stolom, stiže uz sveže meze pohovani mozak. Na Balkanu mozga često zafali, ali ne i ovog iz renomirane domaće kujne "Stare Drine". Opasna bujica kulja i sa ove i sa one strane reke, kako to sagledati i kako izgraditi most.

Teško da mi možemo smisliti to riješenje jer je ono očito samo vrijeme. Ne bi Francuzi i Englezi živeli u zajednici tako ljepo kad bi se sećali nekog recentnog vrijemena rata kad su se klali. Klali su se stoljećima. Ili ono između Francuza i Njemaca, tu je bilo više klanja nego što je između Hrvata i Srba ikad moglo bit. Prema tome, vrijeme je to, ne ako je bolno nego ako je zdravo. To je ono neko vrijeme koje prođe da se to sravna, jer kad krv padne ne možeš to tek tako pomesti. Ne možemo mi sad zažmiriti i reći nije bilo – bilo je, ali sad je pitanje kako to razumeti. Najbitnije je to razumeti, a da bi čovijek nešto razumeo, mora se od toga odmaknuti. Treba biti svijestan da svako sa svoje strane proba da sagleda to objektivno iz šire perspektive - šta se to kod nas dogodilo. Ne iz naše lokalne, nego šta to znači na nekom širem planu, onda bi to mogli nekako proglaviti.

Da li pametne ljude onda treba tražiti samo po televiziji, internetu ili ...

Ako gledaš to samo iz svoje osobne perspektive, svoje odvojene bez drugih, nikad se ne može imati neki objektivan pogled. Tu je posao za intelektualca, to je posao ljudi koji misle. E, sad, ako su ovo vremena kad intelektualac više ne postoji i kad kao neka društvena figura više nije bitan, biće da su neke druge sile na vlasti. Možda trenutno nema nikog kome bi ljudi, narod, stvarno vjerovao. Krijeće sled ako neko vjeruje da je neko pametan čovek, da taj pametan čovek objektivno vidi. Da kaže objektivno stvari su ovako, ovako ... a ne tako kako se iz tvog ćoška vidi, i ako ljudi vjeruju pa probaju krenuti za tim kako on misli, vide i kažu, jebi ga, stvarno je tako. Ako nema tog autoriteta koji je autoritet pameću, a pamet nije na cijeni nego nešto drugo, to se onda prosto puno sporije događa. Tako da to može zvučati u majčinu dugo jer znaš da pamet nije na cijeni.

Dok gazda Dule donese turu škembića i teleće glave, povede flaša "prokupca" put Francuske i vina. O pameti vaskolikog sveta i tome da li beže i u inostranstvu klinci u neko inostranstvo.

Vratio sam se, nisam više sa stanom u Parizu nego na Braču. Tu se motaju neke Mađarice, neki Nemci, pa su tu neki Englezi ... naši odlaze, neki stranci dolaze, i to je ono što je super. Da se u Nišu počnu doseljavati, recimo, neki Belgijanci, zamisli neki par Belgijanaca, neki Grk ... znaš neki odlaze neki dolaze, odlaze − da se to miješa. Znaš da nije ni meni, kao ni tebi, interesantnije da tu siđe neki iz kakvog obližnjeg sela nego da nam bane neki Indijac, recimo. Prići ćeš mu sa mnogo više interesa i tu će se neka potpuno življa razmena dogoditi. Amerikanci imaju tu instituciju, znaš ono − odlaska na put. Kad završe srednju školu, neki putuju dva meseca, neki dvije godine. Imaju tu vrstu tampon zone između srednje škole i fakulteta kad putuju. Za to ti ne treba puno - možeš putovati sa pet groša u džepu, znaš ono, spavat u vreći, ne znam ono couchsurfing, ovo-ono. Raditi male poslove usput, prositi – žicati, nema veze, ali to je sigurno na nama da pustimo omladinu da u nekom trenutku uzme neko vrjeme da se odmakne pa da se vrati. Nekima trebaju meseci, nekima godine, ali sigurno da je zdravo maknuti se pa se vratiti.

A i ti Amerikanci nisu mi nikako jasni: navodno hoće da zavladaju svetom, a kako, bre, već jednom ne počnu da se bune što ne govore američkim već, za ime boga, zapeli sa tim engleskim.

To je vrlo komplicirana stvar, jer se nacija opšte povezuje sa jezikom, a Amerikanci govore engleski jer su dovoljno veliki i jaki pa ih i nije briga. Kad se radi o malima i manje-više o slabima, onda to razgraničenje nacionalno, koje se sad događa nama, povlači neko razgraničenje jezika ne bi li se to još jače opravdalo kao neki nacionalni identitet. To je sasvim glupo, jer taj jezik je ovde jedan. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, mi svi očito govorimo istim jezikom. Lingvistički nema lijepših nego dvojbi. Siluje se jezik da bi se napravile neke razlike, da bi bili dovoljno različiti da bi se nacije izdvojile. To je nešto što se političari trude, ali to ne hoda. To koliko se od osamostaljenja hrvatski jezik trudio razlikovati, a to je trajalo dvije, tri godine, i vratio se na ono što je bio i prije. Osim par riječi možda koje su ostale iz tog perioda ubacivanja pomodnih riječi. Recimo, ja cijelo vreme kad me pitaju vani kojim jezikom govorim, taj jezik zovem naš i mislim da taj jezik treba zvati naš. Ni hrvatski ni srpski, nego naš! Zašto bi on morao imati neko nacionalno obilježje, to je jedan jezik i on nije povezan sa nacijom. Svuda ljudi govore lokalno, naravno, nije naš nekom izvana, nekom Englezu, ali ako bi dali službeni naziv "naš" − onda bi se to tako moglo reći jer je naš.

Čini se niš od toga naš, barem ne za sada, džaba. Živeli.

Jeste u biti džaba. Eto, šta košta da se proba. Živi bili, pa videli. Znaš niš se u hrvatskom može da kaže ništa, a meni je prije svega kad god pomislim Niš svašta i to dobro. Tu si ti i cela ta ekipa ljudi sa kojima se već godinama susrećemo i provedemo neko vreme zajedno. Kad pođemo u Niš, mi iz trija uvjek znamo da ćemo povrh svega i super jesti i pit. Vitamini. Niš još uvijek ima nešto starinski u tome kako se živi, kako prolazi vrijeme, kakve su ceste, kakva je ta pruga ovde. Prije nego su se silne auto-ceste sagradile, ovi vozovi koji stalno ovde prolaze bili su najčešći izlaz u slobodu. Sjećam se kako su ljudi visili na tim vagonima prije autostopa i putovali u nepoznato. Vozovi su mi ta starinska slika bijega. To kad smo seli u Staru Drinu, kad sam bacio pogled na ovaj prizor ovde, taj prelaz preko ceste, to nije vraćanje u vremenu, jest u biti je, ali to je vraćanje mojoj duši prirodnog ambijenta, jer ona je rasla u ovakvom ambijentu. Tamo gde sam ja odrastao je isto kao ovo ovde. Tamo su sad nabacili neke nove žbuke, i to više u biti ne liči na to, pa se na neku foru osećam kod kuće više sad ovde u Nišu nego tamo u Zagrebu.

Add comment


Security code
Refresh